Пређи на главни садржај

Radoznala sova iz bukove šume

Dugorepa sova nastanjuje stare i nenarušene borealne šume, u neprekinutom pojasu od Švedske, preko Finske i Rusije na istok, a južnije se retko viđa, tek tu i tamo, u Karpatima i Dinaridima. Kupne, oble glave i prugastog perja, te zagonetnih, crnih očiju blagog pogleda, ova ptica se kod nas javlja u svežijim, brdsko-planinskim šumama, obično na osojima. Budući noćne ptice, ornitolozi sove najčešće otkrivaju osluškivanjem glasanja u vreme gnežđenja, ali se dugorepa od drugih razlikuje i po znatno ređem oglašavanju. Suvišno je reći, mnoge ciljane potrage za njom ostaju bez uspeha, i ja joj se svakako nisam usudio nadati se tog vrućeg avgustovskog dana podno Beljanice.
Dugorepa sova © Szabolcs Kokay

Išao sam kroz klisuru, usku, senovitu i u bukvu zaraslu, gde je bilo dobrih pet stepeni svežije nego na otvorenom. Naprosto sam uživao u šumi, crvendaćima, brgljezima i sivim senicama, u mahovinom i bršljanom prekrivenim stenama, vlažnoj svežini i spokojstvu gustog zelenila.

Rasprostranjenje dugorepe sove u Srbiji nedovoljno je poznato. O tome najbolje svedoči činjenica da se o minijaturnoj vojvođanskoj populaciji (3-4 para) zna mnogo više, nego o 60-80 parova na koliko se procenjuje populacija srednje Srbije. I neki od naših vodećih ornitologa godinama su obilazili Gornju Resavu, bezuspešno tragajući za ovom vrstom.

Na grani pokraj puta opažam uspravnu senku: sova, nesumnjivo. Šumska? Ta mi je prva na um pala, budući da su slične, a da je mnogo brojnija od dugorepe. Prinosim dvogled očima i u trenutku, bez dvoumljenja, shvatam da posmatram svoju prvu dugorepu sovu! Vidno krupnija od šumske, posmatra me radoznalo... i neustrašivo doleće na svega 5-6 metara, da me bolje osmotri. Sa ovako radoznalom pticom, sva je sreća da nisam krivolovac...

Dugorepa sova sedi na nedalekoj osunčanoj grani (pa je zbog toga na fotografiji sasvim pregorela, jer je aparat izmerio svetlo u senci), okreće glavu, posmatra me... dok joj konačno ne dosadim, pa odleće na malo dalju granu, odatle na drugu, da se konačno, nizom kratkih letova, izgubi iz vida.

Moja sova je mogla biti i ovogodišnji mladunac - što je bio moj utisak - koji se u ovo doba godine još zadržava u blizini gnezda; a moglo se raditi i o zakasnelom gnežđenju i roditelju koji svojim prisustvom tera uljeza. A od onog ornitologa koji ju je ovde tražio sam potom dobio e-mail: „bravo, konačno imamo dokaz da gnezdi i u ovom zaštićenom području".

Коментари

  1. Pre nekoliko godina me zove jedan polupoznanik, kaze, cuo sam da prepariras ptice, da li bi mogao da mi prepariras jednu sovu? Letnje doba, vrucina, meni nije do prepariranja, mislim se, mora da je neka budala ubila veliku usaru. Kopka me da vidim sta je, kaze da je siva. Odem do njega, pogledam, sumska sova, sivi varijetet(ovde,izgleda,ima vise braon varijeteta) ali ogromna, rep isprljan izmetom, bila dugo ziva u nekom kavezu, slabo uzimala leba i crkla od gladi, potpuno dehidrirana,ausvic. Kazem mu da nije za ukras.Posle me Grubac pita kako da je niste jos nasli na gnezdjenju ? Pobili ono malo sta je bilo. Nisam ustanovio ni pol ni starost.
    Strix Uralensis, doba gnezdjenja, prva zabelezena u ovom kraju

    ОдговориИзбриши
  2. postoje tri skorasnja opazanja, srecom, zivih dugorepih sova iz istocne srbije (ukljucujuci i ovo resavsko), ali bi to tvoje bilo najjuznije - ukoliko si siguran da jeste bila s. uralensis?

    ОдговориИзбриши
  3. Ja i ne bih bio mnogo siguran da je Grubač nije pregledao, pri tom se oduševio. Tako da je procenat sigurnosti oko 100 ! Malo se šalim ali to je to. Jednom smo iz kola ugledali pticu koja nas nadlece, u glas smo rekli-mišar. Nakon 3 sekunde smo stali,kakav mišar,mladi suri! Dešava se to u letu ali na stolu, teže. Išli smo tragom priče jednog starog lovca, živi uz bugarsku granicu severno od Knjaževca, koji je tvrdio da je viđao sovu "kao šumska samo veća i drukčije peva", i tu smo se razočarali,s. aluco. Potpuno razumem tvoj oprez.A inače, Zaječar je za 2-3 minuta severnije od Paraćina a ne znam gde je viđena najjužnije do sad, Beljanica ? Možda bi je "potvrdili" i kod nas da smo malo posvećeniji.Kad god me Grubac pita šta ima i gde si bio, dobija sličan odgovor(ima stojko, nemam ni za gorivo). Odem povremeno u Kazan da se dopunim smuđevinom pa malo bacim oko, sa vode, na Veliki i Mali Štrbac. Lepota

    ОдговориИзбриши
  4. jednog surog sam gledao tek krajickom oka, pri tom vozio uz strmi makadam, progonile ga vrane, i tako krajickom oka vidim siluetu u trenu pre nego sto ce nestati iza grebena... ako se lepo pokaze, iz dobrog ugla, i trenutak je dovoljan za identifikaciju

    skorasnji nalazi dugorepe su iz djerdapa, okoline bora i resave (svi, manje-vise, gnezdilisna sezona), i evo sada tvoj knjazevacki. iz kog perioda godine je taj nalaz?

    a kazani.... prvi put sam ih video s veslom u ruci, proveslao kanuom od milanovca do tekije, a pola godine kasnije, usred januara, prosao ih sedeci na palubi, s dvogledom u smrznutim prstima, brojeci patke na zimovanju. jedine zelene tacke bila su stabla tise usred snegom pokrivenih litica. volim taj kraj, to bih voleo istrazivati

    ОдговориИзбриши
  5. Nije Knjaževački kraj nego Zaječarski, u Knjaževac smo išli da je tražimo, pa ništa. Nisam dobio tačne podatke gde je nađena ali je bio, mislim, jun, možda jul. A ovo, za identifikaciju, dobro si rekao "ako se lepo pokaže,iz dobrog ugla", još ako imaš vrane kao reper onda je lako.
    Kazan, nemam šta reći, treba biti tamo. Tisa, koprivić(stablo mog detinjstva iz dalmacije), bukva na 80 m.nadm.v.? Ako si poznavao pok. Gvida,(insekti) ili pok. Zečevića (leptiri), ljudi prošli mnogo a bili impresionirani Kazanom, ne bez razloga. Odoh naširoko.
    Uopšte, u istočnoj Srbiji se, da li zbog reljefa ili siromaštva, sačuvalo ponešto od avifaune ali mislim da smo živi svedoci nestanka pojedinih krupnih vrsta. Da ne pričam o sitnim vrstama koje i ne primećujemo. Ovi na Uvcu se ponose brojem supova, to je po meni zoološki vrt "otvorenog tipa". Reintrodukcija ? Kad prestanu da im voze mrtvu telad, sve pada u jezero. Zašto se ne prošire po zemlji Srbiji ? Pretprošle godine je jedan sup preleteo preko Zaječara i otišao prema Belogradčiku (BG). Valjda je pomislio " šta je bre ovo, nigde hranilišta".
    I tako, da ne davim. pozdrav

    ОдговориИзбриши
  6. stvinari u evropi vec jedan milenijum zavise od ljudi i krda stoke i tradicionalnih metoda stocarenja. u xx veku su te metode pocele da nestaju, a da li ce s njima nestati i ptice, izbor je na nama

    ОдговориИзбриши
  7. Potpuno se slažem ali su strvinari postojali i pre stočarstva, tu se otvaraju i druga pitanja. U pravu si, prioritet je sačuvati vrstu !
    Kod neke vrste je hrana glavni razlog smanjenja populacije, kod druge vrste je stanište, kod treće i jedno i drugo a kod neke četvrte, moraćeš priznati, ni jedno ni drugo !! Ovde je bilo govora o formiranju hranilišta na Tupižnici i reintrodukovanju nekoliko ptica (supova), neka nevladina organizacija, odmah su se pojavili "lešinari". Nismo ni počeli, već uspelo !

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad