Пређи на главни садржај

Najduži dan


Žega. Nadleće nas par velikih vranaca. U nedalekoj gredi je kolonija pčelarica. Sledi nekoliko malih vranaca, koji i sami brzaju do svoje kolonije, pa nekoliko eja močvarica i jedna čudna grabljivica, za koju sumnjamo da je bio mladi osičar, a koja nije želela da ostane dovoljno dugo da bi je zagledali iz svih uglova.

Zemljanim putem za nama diže se prašina, koja nas, čim zastanemo zbog neke ptice, sustigne, prestigne i umota u svoj zagrljaj. Oko nas – žitna polja u kojima, kao korov, raste trska. Crnoglava travarka i rusi svračak. Poljska ševa i velika strnadica.


Sunce nemilosrdno isušuje zemlju u kojoj se već javljaju pukotine. Čuje se kukavica. Pa vuga. I crnoglava grmuša. Vrbe u zaleđu reke nadleće crna roda. Sa nasipa poleće čitavo jato pčelarica koje se, izgleda, tu sunčalo. Voda je neočekivano visoka. Plavna zona reke je upravo to – poplavljena. Velika bela čaplja, pa crvena čaplja, te gak – u letu i liska s mladima. Čuje se zeba.

Vezujem bandanu u bezuspešnom pokušaju da zaustavim znoj koji mi, jel’te,  curkom nagriza vrat. Na vodi su patke njorke, između vrba proleće kukavica – ređi, riđi oblik (nasuprot češćem, sivom), čuje se kreketanje velikog trstenjaka (a kako drugačije da peva ptica koja sa žabama spava?), dok pred nama poleće jedna mlada žuta pliska. Odnekud se čuje drozd pevač.


Konačno, blagodat sumraka. Žegu smenjuje noć nad sprženom zemljom. Komarci kreću (i dok ovo pišem, još trljam svrbeći ujed na čelu). Čuju se trstenjaci… I jedna modrovoljka. Oči koje svetle u mraku. Prinosim dvogled da otkrijem srnu na putu. Potom mladog zeca koji dugo skakuće ispred kola, da konačno nestane u travi. Nešto sleće na put… utina! Sova narandžastih očiju i malih ušiju nas isprva gleda, da potom poleti, pa više puta ispred nas u mraku preleti put levo-desno.

I kad sam već izlazio na asfalt, očajnički kočim! Blentavi mladi zec mi istrčava pravo pred točkove. Verovatno ne shvatajući da se nalazio u nekoj opasnosti, zastaje uz put, ni metar od kola. U spokojstvu prve letnje noći…

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad