Пређи на главни садржај

14. februar ili 50 nijansi sive

Parental Guidance: 16+
Warning: Strong Content 

Čitam pre neki tekst u novinama o najavi osavremenjivanja beogradske deponije komunalnog otpada u Vinči. Urednik poslao novinare na teren, a svako drugo opažanje vrednog mladog pera bilo je: taj smrad, joj što smrdi, baš smrdi, ovde smrdi i tako redom. Pade mi na um onaj vic, pa joj u sebi kažem: sestro slatka, ako si ’tela da ti miriši, trebala si u cvećare, a ne novinare. 

Foto (5) copyright Snežana Panjković
A i ne smrdi uopšte, ili bar išta više nego kanta za đubre u vašoj kući. Isti je to otpad. 

Eee... a sećam se kako sam tražeći ugrožene indijske supove u Ahmedabadu obišao deponiju na koju odlažu uginule krave, da meso, koje ne koriste, tu istruli. E, to jeste smrdelo. Zaista. U odnosu na to, običan komunalni otpad miriše. 


No, vratimo se naslovu. Kako ornitolozi provode Dan zaljubljenih? Hmm... neki vrlo pažljivo proučavaju 50 nijansi sive. Tako nekako sam, idući od jednih do drugih sivih leđa, ili od svetno sivih običnih galebova (gore), preko tamnije sivih sivih galebova pronašao i jedna skoro crna leđa mrkog galeba

Ptica je bilo bar upola manje nego u januaru, no, preključe smo prstenovali 207 galebova (200 običnih i 7 sivih), što je u nacionalnim razmerama verovatno novi rekord za jedan ornitološki radni dan na deponiji. Mimo galebova, posmatrane su i dve bele rode koje su odlučile da tu zimuju, a iznad nje kruženje mladih orlova belorepana (ali ne i sletanje). Akciju su izveli članovi Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, Lige za ornitološku akciju i Fondacije za zaštitu ptica grabljivica, a koristim priliku i da se na razumevanju i podršci naučnim istraživanjima zahvalim javnom komunalnom preduzeću Gradska čistoća. 

Po povratku s terena, zamolio sam učesnike za utiske. Evo nekih:

Snežana Panjković:  O kako čaroban dan, ptice pevaju... ovaj, krešte, galame, lete u ogromnim jatima, svađaju se, ganjaju se, jedu šta stignu, preturaju šta nađu. Miomirisi razni, pravi deponijski. Srećom vetar piri, a i nos se brzo navikne. Društvo odabrano, zna se ko šta radi i gde treba da bude, atmosfera vedra, osunčana baš kao nebo nad nama. Radnici i kamioni svepristuni, ali niko nikom ne smeta, svako u svoje. Majstori prstenovači, asistenti popisivači, šegrti dodavači, poneki uslikači. Svi posmatrači i svi srećni u galebarskom raju. Galebova bistrih očiju, dugih krila i oštrih tankih pincetastih kljunova na sve strane. Kad uštinu zvezdice zaplešu nad glavom. Lepi, svi do jednog. Ma divan dan, kad vam kažem!


Draženko Rajković:  Ornitolozi i ljubitelji ptica nikad srećniji jer su akciju obeležavanja galebova izveli po PS-u. Sa stilom. Bez poteškoća kakve bi recimo izazvala zaglavljena riblja kost u grlu. Svi siti i sekundarci na broju. I ovi domaći, ali i galebovi koji su imali velikog razloga za zadovoljstvo: nakinđurili su se novim nakitom u više nijansi i jeli su šunkarice, slaninice, ribe i drugih ''ukusnih'' đakonija do mile volje. 

Sandra Ilić:  Otišla sam odatle sa nekim čudnim osmehom i osećajem nekog čudnog zadovoljstva :) ...kontam da me neko od "domaćina" čuje sada pomislio bi da nisam baš u vinklu. Sve u svemu, akcija je prošla sasvim dobro. Novi (jaki) utisci...neko mi jednom reče "sve to stoji - đubre, smrad, ali za života treba videti i doživeti to"...i eto, slažem se apsolutno. Svako ko ima bilo kakvih dodira sa prirodnim naukama (pa čak i nekim društvenim) treba da vidi i taj poseban ekosistem.


Veliko hvala Draženku i albicilli što su nam, u sklopu svojih uobičajenih akcija, omogućili da i mi vidimo samu akciju hvatanja i prstenovanja, kako "bižuterije" tako i onih vrednijih "komada" galebarije, i eto, želim nam da u sledećoj sličnoj akciji bude (pored tone malih) mnogo više ovih drugih (mislim da se albicilla slaže) :) a današnjim junacima da žive i dožive da im neko očitava prstenove hiljadama kilometara dalje još xx godina unapred. stvarno je bilo dobro :)

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad