Пређи на главни садржај

Atina

Negde u tim zidovima krije se jedna kukumavka.
Ako pakovanje ne računate u putovanje (a uspeo sam da spakujem stativ u koferče dovoljno malo da može da prođe kao ručni prtljag!), ono praktično počinje sletanjem. Carinom. Nebom nad novim gradom. Svake godine sam u Grčkoj, pa ipak, ovo mi je prvi put u Atini.

Šta ću tamo? Da razgledam ruševno kamenje? Ta ‘ajte molim vas... Ja sam, naravno, išao da tražim one pernate znamenitosti Grčke. Prolećna je seoba, pa sam, umesto da ih čekam kod kuće, pošao u susret pticama. I, možda pola sata po sletanju, obreo se u zalivu Vravronas. 

grčka bodljikava mlečika
Vegetacija miriše na Mediteran, naročito posle jutarnjeg pljuska od kojeg se nabujala reka prelila preko asfalta, potapajući usput vinograde iz kojih se antička Atina napajala vinom. Isprva se u laguni vide tek dve male bele i jedna siva čaplja, uz stalno nadletanje sinjih galebova. Okruženi smo žbunovima endemične grčke bodljikave mlečike Euphorbia acanthothamnos. Uporni svilorepi cvrčići se odasvud čuju, ali se, kao i u Kataloniji prošle godine –  nijedan ne pokazuje! 

sredozemna crnoglava grmuša, foto (c) Jorgos Spiridakis
Slicno je i sa sredozemnim crnoglavim grmušama, pevaju sa svih strana, ali nijednoj ne pada na um da se popne na vrh žbuna, da je bolje čuju... izgovaram to i.. zaćutim! Jedna ptica u niskom letu, ne vidim šta je, uleće u žbun i pri usporavanju raširi rep da pokaže bela spoljna i tamna unutrašnja krmila (repna pera)!  To je mužjak sredozemne crnoglave grmuše, mada se, bez prethodne pesme, ne bih samo na osnovu repa ikada usudio da tvrdim šta je. Unaokolo, šivačice pevaju u letu, a iz žbunja kroz koje teče nabujala i crvena reka čuje se promuklo glasanje barskog petlovana.

Ovde su pre dva i po milenijuma bile izvučene persijske lađe.
Odatle ću na jedrenje i ptičarenje Kikladima (više o tome sledeći put), da se par dana kasnije vratim u Atinu i obiđem bojno polje maratonske bitke, čiji je jedan deo istoimeni močvarni rezervat prirode (pa posle u Makedoniju, onu grčku; više o tome u jednom od sledećih postova). Prolazimo kroz šumu pinija Pinus pinea, onih neodoljivih primorskih borova poljosnate i zaobljene krošnje, pa do uzvisine odakle se vidi čitava, trskom obrasla močvara. Ovog puta ništa posebno, nekoliko eja močvarica, pataka njorki, malih gnjuraca, itd, pa uskoro nastavljamo na maratonsku plažu, gde nam se iz krošnji javlja ćuk: svetlo plavetnilo mora, meki talasi, pesak (nigde nikoga!) i, u senci pinija, niz taverni (kojih verovatno ima više nego što sada, početkom aprila, ima gostiju). Ručamo kalamare i hobornicu, sardele i neke omanje crvene ribe, ne sećam se šta sve, grčku i zelenu salatu... ukus proleća na moru. Spokojstvo.

Praktikalije

Ja sam bio na dobro organizovanoj ptičarskoj turi agencije Natural Greece i sve vreme u društvu njihovih pticovođa – u Kikladima Andrea Bonetija, a u Makedoniji Jorgosa Spiridakisa. Do Atine sam leteo Aegean Airlinesom, a iz Soluna se vraćao s Air Serbia. U Atini sam spavao u preporučljivom Acropolis Museum Boutique Hotelu.

Helensko ornitološko društvo je nedavno objavilo vodič gde posmatrati ptice u Grčkoj, dostupan online kao pdf i kao aplikacija za android.

Ako želite na ptičarenje u Grčku, najbolje vreme za posetu je druga polovina aprila i prva polovina maja (ja sam malo požurio), do kada se većina selica još zadržava u zemlji, dok su stanarice uveliko zauzete gnežđenjem i primetnim oglašavanjen teritorije (poput pominjanih šivačica, što pevaju u letu). Ukoliko želite da kombinujete ptičarenje s kupanjem, u proleće je more još uvek prehladno, pa razmotrite kraj avgusta i prvu polovinu septembra, kada je izražena jesenja seoba – jedino što ptice tada nemaju potrebu da obeležavaju teritorije i time skreću pažnju na sebe.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad