Svaki ptičar ima svoju lokalnu „pačku“ (a.k.a. local patch), neko mesto za posmatranje ptica najbliže kući, koje može da obiđe i kad nema vremena ili goriva za ma šta drugo. A kako sam ja počeo da ptičarim iz kajaka, dugo mi je trebalo da shvatim da ptičarenje nije isto što i veslanje, i obrnuto. Tamo preko reke, naspram urbanog srca Beograda, prostire se divlji svet Kožare (44°50'32.83"N, 20°27'10.89"E), plavne zone u području gde je, u pokušaju da zaobiđe Jojkićev rukavac, nasip prošao podalje od obale (1,3 km) prepuštajući to prostranstvo redovnim godišnjim plavljenjima. Učeći da veslam, kao i da stabilizujem kajak dok jednom rukom držim dvogled – izvodeći pri tom veslom u drugoj ruci plat, tu sam upoznavao svoje prve ptice. Sa oko 110 zabeleženih vrsta, Kožara je čarobno mesto po visokom vodostaju, kada se čamac plitkog gaza može provući svuda, i kroz šibljake invazivnog bagremca (Amorpha fruticosa) i kroz plantaže klonske topole, ali i kroz autohton...