Пређи на главни садржај

Kanu-safari na Ratnom ostrvu, 2

Veslam kanu uz Ratno ostrvo (na obali se kaže veslam u kanuu, ali na vodi se tako ne govori - veslam kanu, full stop)... Preda mnom, ogromna ptica leti nisko, mašući krilima... što je neobično jer tako krupne ptice obično štede energiju jedreći, tek neznatno pomerajući pokoje perce...


Još nekoliko zaveslaja, mimo ehinocistisom prekrivenih topola (Echinocystis je južnoamerička lijana, preneta kao ukrasna biljka, potom je podivljala i širi se, a pokazala se vrlo invazivnom... i doprinosi utisku da ste u Amazoniji)...


Još nekoliko zamaha krilima, pored ukotvljenog čamca sa koga je niko i ne primećuje... i moj suveslač je krajičkom oka ugledao krupnu pticu, ali je, udubljen u svoje brige, nije i video...
Foto © C. Gomersall (RSPB)

Često sam tu posmatrao belorepana, posebno zimi, kada lovi patke na otvorenoj vodi... Nekom prilikom jedrio je toliko nisko nada mnom, da sam, s dvogledom na očima, imao utisak da sam mu uhvatio pogled, da se gledamo oči u oči, orao i ja. Drugom prilikom sam ga gledao kako na sprudu uz ostrvo čerupa lovinu. Moj suveslač ga je u jesenjoj magli iznenadio kajakom, prišavši mu na svega nekoliko metara, a orao na obali širi krila, da njima zakloni ulovljenu patku, kao da mu kaže, briši, ova je moja, nađi sebi drugu!

Možda najimpresivniji susret bio je sa dve ptice, letele su uporedo nad obalom reke, naspram Dorćola, onda se uhvatile za kandže, uzajamno zakovitlale u vazduhu, otpustile, svaka katapultirana na svoju stranu, da potom nastave dalje uporedo.... Možete li zamisliti orlušine od pet kilograma i dva i po metra raspona krila kako se kovitlaju u vazduhu! Volt Vitmen je još 1881. u svojim stihovima takvo ponašanje američkog beloglavog belorepana (koje čak nije ni video, već interpretirao opis), tumačio udvaranjem.

U nedavnoj anketi, koju su među stručnjacima sproveli ornitolozi Rob Simons i Džon Mendelson, sakupljeno je 107 opisa ovakvog ponašanja, kod čak 39 vrsta grabljivica. Preko 80% opisa ukazuje na agresivno ponašanje vlasnika teritorije spram uljeza. Do takvog kovitlaca obično dolazi tokom sukoba, u kom teritorijalna ptica tera uljeza, a ovaj je, da izbegne povredu, hvata za kandže; ali, nakon sukoba se rastaju, svaki orao na svoju stranu. A moje ptice su se zakovitlale i drugi put, pa nastavile let zajedno; očigledno upareni mužjak i ženka.

Jedan zaveslaj i jedan zamah krilima kasnije, i najveći orao Evrope nestaje među krošnjama, neprimećen... po visini leta sudeći, nestaje da bi sleteo na neku osmatračnicu unutar ostrva, da odatle vreba ribu koja ulazi u rukavce i bare da se mresti...

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad