Пређи на главни садржај

Prvih 20 godina

Danas mi je tačno 20 godina otkako sam prvi put uzeo veslo u ruke. Imam tu sliku negde, samo nisam uspeo da je pronađem...

Jul 1996: Ujutru, otvaram oči, gledam na sat: tek je šest. Sunce poigrava na zategnutom krovu šatora. Kuvam kafu u spokojstvu dunavskog jutra: siva čaplja u pospanom letu nad uljanomirnom vodom, nisko sunce koje se probija kroz lišće vrbe, talasići koje je za sobom podigao alaski čun...

Juče smo u Čortanovcima porinuli kanu, nespretno ga nakrcali kamp opremom, poljskim frižiderom, roštiljskom rešetkom i čime sve ne, te, praćeni zavidljivim pogledima prijatelja, konačno zaveslali Dunavom. Deonica nizvodno od Čortanovaca je upravo neodoljiva: nekoliko adica, a svaka se završava prostranim peščanim žalom savršenim za iskrcavanje i kampovanje, sunčanje i kupanje!

Krenuli smo dalje, prepuštajući Dunavu da se pobrine za svaki treći kilometar pređenog puta (tj. da nas matica ponese). Veslali smo bez napora, prelazeći jedan kilometar za šest do sedam minuta, ili desetak kilometara na sat. Pokušali smo iskrcavanje na ostrvo Janda, koje je u atlasu Dunava za nautički turizam prikazano kao privlačna peščana plaža. Pošto je D. do pola listova propala u mulj i uputila nekoliko lepih misli autoru atlasa, odustali smo od iskrcavanja i produžili nizvodno, pa ispod Slankamena pristali na šljunkovitoj plaži vikend naselja Umka, da protegnemo utrnule udove i užinamo. 

Nastavili smo plovidbu shvatajući da je popodne već odmaklo (naravno, put smo započeli sa nekoliko sati zakašnjenja), pa smo potražili pogodno mesto za kampovanje. Par kilometara dalje, na prostranoj adi prošaranoj skupinama vrba, izvukli smo čamac na obalu i za šator odabrali zaravan koja je dovoljno visoka da bude ocedita i dovoljno peskovita da bude meka.

Ja sam se sa sekiricom u ruci oborio na jedan suvi panj da obezbedim drva za roštilj, a D. je otvorila poljski frižider i konstatovala da je riba koju smo jutros poneli zaleđenu - i dalje bila zaleđena! Dotle sam napravio dovoljno žara da ispečemo prase! Nakon večere, ribu smo zalili Plzenskim pivom (primarna funkcija frižidera je da održi pivo hladnim, riba će se i sama snaći), i zavukli se u vreće za spavanje. Odaću vam tajnu: ukoliko u šatoru ne koristite baterijsku lampu, nećete privući komarce. Zadovoljni što smo šator podigli na pesku i što nas ništa ne žulja, blaženo tonemo u san.

Jun 1998: Pred nama zapenušana voda, reka se oko jednog ostrva deli u dva rukavca, pa zbog suženja dolazi do ubrzanja toka.  Ubrzo sledi kaskada od skoro pola metra i, iza nje, niz talasa umerene visine. Bio sam potpuno zatečen zapenušanom belom vodom i sasvim izgubio kontrolu nad kanuom, koji se zaneo udesno i okrenuo bokom ka talasima koji su počeli da ga prelivaju!  Dok si veslom o veslo, 100-ak litara vode je već bilo u čamcu.  Još jedan talas i prevrnućemo se, a moja žena podvriskuje od ushićenja!  Pukom srećom nas matica okreće pramcem uzvodno, te uz par zaveslaja otklizavamo bočno ka slabijoj struji i mirnijoj vodi.

Tako je izgledao početak plovidbe Ibrom - isuviše dramatično za moj ukus. Vezujemo se o prvo drvo i mašam se ispolca. Potom se bližimo još jednoj adi, pa se odlučujemo za levi rukavac. Krećemo ka njemu, ali struja nas zanosi bočno, kobilice se kače o kamenje, samo čekam kad ćemo se prevrnuti. Potom nas struja ponese i nastavljamo - krmom niz reku! 

"Rikverc! Rikverc! Rikverc! Rikverc!" drao sam se na svog brata koji je veslao na pramcu i činio sve što je bilo u njegovoj moći. Nekako se okrećemo u rukavcu i bez daljih uzbudjenja prolazimo adu, da zastanemo u prvom limanu. Usput pogodismo i koji kamen, pošto je rukavac plitak i zasut nataloženim kamenjem. Vodostaj je bio nizak, a voda mutna, pa se nijedna stena nije videla, mada smo, verujem, uspeli da pronađemo bar 90%.

Ponovo mirne deonice, četinari po planinama i listopadna šuma po obalama.  Tirkiznoplavi vodomar u niskom letu od jedne do druge obale. "Eno vodomara!" derem se da nadjačam šum buka pred nama.  A buk...

Ne sećam se više kako smo naglavačke ušli u njega, negde smo se nasukali pa nas je struja okrenula krmom nizvodno.  U svakom slučaju, uletesmo u jedno nizvodno V i niz talasa na njegovom kraju. Kormilarim u rikverc... sve je u redu, prošli smo.

Još jedna ada, reka se račva u dva rukavca. Oba su plitka, ali izgleda da u desnom ima više kamenja. Idemo levim. Pred nama se pojavljuje dva i po metra široka niska crna stena. Voda se preliva preko nje i ruši u 30-ak cm duboku depresiju. Prevrnućemo se, pošto prethodno direktnim udarcem iskrivimo pramac!

"Desno! Desno! Desno! Desnoo!" urlam na brata, koji ponovo daje sve od sebe. Huh!  Prošli smo. Okrećem se da preko ramena bacim pogled na zastrašujući kamen. Tok se donekle smiruje i ponovo uživamo u plovidbi.  

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad