Пређи на главни садржај

Čestitam prinovu svim Beograđanima

Hteo sam da vidim taj slavni vodostaj, pa sam isplovio na Dunav, na vesla, kako dolikuje. I ništa. Struja se i ne oseća, a voda je bila viša krajem aprila nego što je sada. Naspram Dorćola, po Waterworldu Jojkićevog rukavca sam tada izveslao svih 12 km - moglo se svuda, a sada upola manje. Drugim rečima, voda jeste visoka, ali sasvim prosečno i uobičajeno, ništa pomena vredno. 

Malo muvanja Čapljarom, bočnim rukavcem koji samo alasi obilaze (jeste prolećni lovostaj, ali začudo, za dve decenije po prvi put u ovo doba ne videh nijednu mrežu!), a čiji toponim čuva uspomenu na neku davnu koloniju čaplji. Postoji jedan podatak iz ranog XIX veka kako je kolonija čaplji ovde negde zabeležena. Naime, na Velikom Ratnom ostrvu, preko puta Zemuna, 1835. je veliku koloniju zabeležio Haumann, a 1837. je Landbeck više nije pronašao tu, već na drugoj strani Dunava, u plavnoj zoni Kožara i u njoj su se tada gnezdili gak, siva čaplja, mala bela čaplja i crvena čaplja. I sve njih sam sada na tom mestu posmatrao iz kanua. Strahovito mi je fascinantno da znam šta se na tom mestu gnezdilo pre 176 godina... kao da držim prst na pulsu reke (možda još fascinantnije, za bezmalo dva veka nismo sasvim uništili to mesto, pa ćemo ga sada i zaštiti). 
Među čapljama Jojkićevog rukavca izdvaja se žuta čaplja (možda i naša najlepša čaplja) kojoj je brojnost ovog proleća izrazito porasla, toliko da je sa desetak jedinki čak bila brojnija od male bele čaplje, što u poslednje dve decenije nije bivalo i svedoči o o nastanku nove gnezdilišne kolonije nizvodno odavde. Žuta čaplja se od 1987. do 1997. gnezdila na Konjskoj adi (a.k.a Malom Ratnom), gde je tada bilo stotinak gnezda male bele, pedesetak gnezda gakova i oko tri gnezda žute čaplje. Sada ih definitivno ima više od toga.

U kubicima me dočekuje i par globalno ugroženih pataka njorki, koje sam i ranije tu posmatrao u vreme gnežđenja. Znam da se gnezde u trsci na nedalekom ribnjaku Mika Alas, što im je tipično stanište, no, izgleda da poneki par kontinuirano bira i kubike (koji su veštačkog porekla – tu se kopala zemlja za izgradnju nasipa).
Copyright © Saša Preradović
Najzad, visoko u nebu vidim i belorepana kako kruži. Zadržavam ga u vidnom polju dvogleda nekoliko krugova... ni u jednom momentu ne pokazuje odbljesak belog repa, što svedoči o mladoj ptici. Gnezdo ovih orlova koje se nalazilo u plantaži topole u Jojkićevom rukavcu bilo je pre četiri godine ugroženo sečom, pa su ptice preselile svoj dom na Veliko Ratno ostrvo, gde tokom naredne dve sezone nisu uspele da izvedu niti jednog mladunca, no, ovo je vreme izletanja mladih i verujem da je ptica koju sam posmatrao upravo iz jedva kilometar udaljenog gnezda na Ratnom ostrvu.

I zato svim Beograđanima, a posebno JP Gradskom Zelenilu – upravljaču zaštićenog VRO, čestitam prinovu. 

EDIT: Naš najveći stručnjak za belorepane, Ištvan Ham, ispravlja moj brzopleti zaključak – obišao je gnezdo dan kasnije i taj mladunac još nije izleteo (slika dole): „Naime, poznato ti je da već više godina pratim gnežđenje belorepana u Našoj zemlji i da samim tim treba da imam i određena iskustva sa gnezdilišnim ponašanjem odraslih i mladih.Polazeći od toga odmah sam mogao da reagujem na deo tvog teksta "...visoko u nebu i belorepana kako kruži... nekoliko krugova" , a na osnovu toga si zaključio da je to ovogodišnji mlad.To nije mogao biti ovogodišnji mlad, jer kada mladi napuste gnezdo ne lete puno, a ponajmanje ne kruže sami visoko u nebu. Kada izlete sasvim je slučajno gde će sleteti i let je kratak pošto nemaju ni iskustva ni potrebnu izdržljivost. Uglavnom dugo miruju na mestima gde se posle kraćih letova, prateći odrasle, zbog hrane sleteli (u početku, često to nisu krošnje stabala već tlo).To traje oko desetak dana  Ako se zna da kod nas mladi belorepani u proseku napuštaju svoja gnezda oko 15-og juna ta ptica koju si ti video nije mogla da bude mladunac od ove godine ni iz rita ni sa VRO! Orao kojeg si video je prošlogodišnji ili višegodišnji. Oni se uobičajeno viđaju na svim teritorijama gnezdećih parova!

...No ne zavisno od svega, pošto i ove godine pratim sve naše parove belorepana, koincidencija je da sam baš za danas imao ugovoren obilazak gnezda na VRO preko Republičkog zavoda za zaštitu prirode. Oko podneva sam se javio JP GZ i sa odgovarajućom opremom za vodu otišao do gnezda.
Kao što sam i pretpostavio "PRINOVA" je još uvek bila u gnezdu, a jedna odrasla ptica je odletela sa susednog stabla (ako odrasla ptica još uvek stražari blizu gnezda mlada ptica neće bar još nekoliko dana da izleti ! ). Posle posmatranja iz daljine (razvijene krošnje jako otežavaju osmatranje ! ) zaključio sam da je u gnezdu jedan mladunac. Bio je oprezan kada me je ugledao pri mom približavanju gnezdu sklonio se sa ruba gnezda u centralni deo i odozdo se nije više mogao videti. ... Samo da uspešno izleti i preživi taj jedan!”

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad