Пређи на главни садржај

Victorinox Outrider vs. Swiss Soldier's Knife 08

U potrazi za savršenim džepnim nožem

Mislim da sam se u male viktorinokse zaljubio u svojim alpinističkim danima, gledajući Klinta Istvuda kako u Kazni na planini Ajger (The Eiger Sanction) preseca uže o kome visi. Kasnije sam se pitao da li je moguće jednim potezom sečiva od 6 cm preseći opterećeno uže od 12 mm debljine (i došao do odgovora: nije baš verovatno, ali ako je sečivo maestralno naoštreno, nije ni nemoguće). Privlačnost tih nožića dobrim delom je ležala u multifunkcionalnosti u kombinaciji s malom težinom, kao i karakterističnom zvuku opruge pri otvaranju; no, vremenom je ograničena dužina sečiva počela da mi smeta i zaboravio sam na švajcarce...

...sve do dana kada sam s prijateljima brojao ptice na jezeru Boka, na jugoistoku Botsvane (levo). Prebrojasmo mi tako kojih 400 Abdimovih roda, 6 nilskih gusaka, te 4 vrste pataka, 6 vrsta čaplji i još ponešto, a onda oni iz Defendera izvadiše sto i stolice i neke mafine i sokove, pa L. krenu da nešto otvori viktorinoksom Outrider. Wow! Do tada nisam ni znao da postoje švajcarci od 8 cm. 

I ostao mi je taj model u sećanju, da ga par godina kasnije i nabavim. Sad, šta jeste a šta nije savršen nož zavisi od korisnika i toga za šta će ga i u kakvim prilikama koristiti, ali 8 cm je već sasvim funkcionalno sečivo i, naravno, deo peroreza kojim sam se najčešće služio. Po učestalosti korišćenja slede makazice - kasapljenje sopstvenih noktiju mi je OCD. No, šta je s ostalim delovima? 

Sva tri šrafcigera sam koristio bar po nekoliko puta godišnje, otvarač za konzerve i nešto češće, a onaj za flaše možda tek jednom u par godina. Nekako u prirodu ne vučem staklene flaše da mi taj otvarač i zatreba. Otvarač za vinske flaše sam podjednako retko koristio – vina uopšte ne konzumiram. 

I tako dolazim do onog probojca/igle/čega li, u čiju se svrsishodnost ljubitelji švajcaraca kunu, kažu, probija sve, pa čak buši i drvo. Ja sam ga u desetak godina koristio samo jednom, kada sam iz zavejane Srbije sleteo u toplu Indiju i nakon par dana po prvi put u životu dobio plikove po stopalima, te spalio taj probojac i njime ih izbušio. Kao medicinski instrument, pokazao se svrsishodnim. A šta je sa testericom za drvo?

Sama testerica je jako kvalitetna i zaista se njome može strugati drvo do debljine ruke, ali, koliko vam to često treba? Meni je u desetak godina koliko imam Outrider zatrebalo tek dva puta. Jednom sam, sasvim novim kolima krenuo zaraslim šumskim putem, gde je trnje počelo da grebe lak (što mi je Ms. albicilla jako zamerila), pa sam, shvativši da je to zaboravljen i zapušten put, tom testericom odsekao nekoliko mladih bagremova da napravim minimum prostora da mogu da okrenem kola i zbrišem odatle. Drugi put smo M. i ja išli u rikverc kraj jednog blatnjavog ribnjaka, pa pokupili nekakvu granu koja se odozdo zaglavila i nije htela da ispadne, pa smo je prestrugali. 

Ipak, svakodnevno vučem sa sobom nešto što sam koristio tek dva puta u deset godina, a da to nije bio ni medicinski zahvat, da opravda nosanje testere! A dodajte na to i one skoro beskorisne otvarače za flaše!

I onda se 2009. pojavio novi model, pravljen isprva za nemačku i švajcarsku armiju (ovaj na slici je pribor švajcarske vojske). A kako se mnoge vojske trude da bar ograniče, ako ne i iskorene alkoholizam kod svojih pripadnika, onaj vadičep je netragom nestao, da bude zamenjen jednim praktičnim krstašem. I šrafciger na otvaraču za flaše je ovde dobio na masivnosti i ozbiljnosti, a dosadna viktorinoks-crvena drška zamenjena je zelenom sa gumenim umecima protiv klizanja sa stola i drugih glatkih površina. Nažalost, nestale su one tako korisne makazice, a ostala bljak-testera, ali je zato sečivo sasvim redizajnirano i na slici izgleda fantastično. Ne odolim, već u svojoj potrazi za savršenim džepnim nožem zamenim Outrider ovim novim vojničkim modelom. 

Bez trećeg sloja (tj. makazica), drška je tanja, a čitav perorez lakši. Sečivo je dobilo onu rupu za palac, da omogući otvaranje jednom rukom, što, istina, jeste moguće, ali nije i udobno. Sama rupa je u tu svrhu premala, a čitava drška prekratka da se to komotno izvede (iako mi šake nisu posebno krupne), pa sam ubrzo digao ruke od jednoručnog otvaranja. Ipak, zahvaljujući toj rupi u sečivu, otpao je onaj klasični urez za nokat, koji samo služi da vam se sir za mazanje zavuče u njega, pa vam za pranje noža onda treba i čačkalica. Dakle, jednoručno otvaranje nije baš uspelo, ali u neku ruku jeste napredak (u smislu lakšeg pranja). 

I ovde dolazim do onog što se na ovoj slici gotovo ne vidi: polovina sečiva je testerasta, ali to na slici deluje blago i diskretno. U stvari je testerica kao na onim glupim steak noževima iz escajga kakvi vas po restoranima samo nerviraju – nesposobna da tu šniclu zaista i preseče, već je samo struže, mrvi i komada. Zamislite samo Klinta Istvuda kako besomučno testeriše ono uže s početka! I tako dobijate nož koji u stvari ne može da – seče. Pokušao sam da ubijem taj nesrećni testerasti deo kamenom za oštrenje pa, shvativši da ga tako samo oštećujem, a da ću ga, nastavim li tako, i upropastiti, odustao. Novi vojnički model je za ovu fabriku potpuni promašaj i korak unazad. 

I tako je lepi, ali jedva napola korisni novajlija postao ukras na polici za knjige, a u moj ranac se vratio provereni i overeni Outrider. 

U želji da svoje iskustvo podelim s Victorinoxom, pisao sam im i predložio da na svom sajtu ponude custom modele kod kojih bi kupci sami birali koje elemente žele. Moram priznati da sam se iznenadio kada sam dobio odgovor i obrazloženje da bi im to bilo prekomplikovano jer bi, rekoše, onda za svaki model morali da proračunaju snagu opruge, da se dobije onaj savršeni zvuk pri otvaranju. 

Tako je moja potraga za savršenim džepnim nožem, kod koga bih imao samo minimum delova kojima se zaista služim, a ne i mrtav teret, i dalje otvorena. A do tog otkrića, služim se Outriderom – nesumnjivo jednim od najboljih modela koji je Victorinox proizveo otkako je fabrika 1884. otvorena.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad