Пређи на главни садржај

U potrazi za pticom Gospoda Boga

Tragom fotografije kampa Džima Tanera (1937-39):

Morao sam da podelim ovu sliku jednog ornitološkog kampa: spreda je šatorsko krilo, pozadi je auto ... verujem da je Paja Patak upravo takav vozio, sa onim gepekom što se otvara u sedište.

A njegov vlasnik, Džim Taner, je za tri godine istraživanja belokrilih (ili kljovokljunih - ivory-billed) žuna prešao 45.000 km, otkrio njihovo istorijsko (čitav jug SAD) i tadašnje rasprostranjenje (jedna do dve šume), potrebnu površinu gnezdilišne teritorije (poveliku), razloge niskog reproduktivnog uspeha (glad), učestvovao u snimanju zvuka i 30 sec. dugog filma o ovoj vrsti, i bio i ostao jedini čovek na planeti koji je ikada prstenovao sada izumrlu belokrilu žunu.

Napravio je i akcioni plan zaštite poslednje južnjačke šume močvarnog čempresa u kojoj je još uvek živelo sedam parova žuna kada je, 1934, prvi put posetio područje, plan koji je podrazumevao kompromis sa drvnom industrijom i proglašenje prvog nacionalnog parka na jugu. Na mestu te šume danas je plantaža soje. Predstavnici industrije su zaštitarima - koji su obezbedili i sredstva da se zemlja otkupi - otvoreno rekli: ‘We are just money grubbers. We are not concerned ... with ethical considerations.'

Kada je u već posečenoj šumi, na drvosečama neinteresantnom stablu jasena, ostala samo jedna ženka koja se 1943. u sezoni gnežđenja beznadežno oglašavala, iz Njujorka se odazvala tužna ekspedicija ornitologa na poklonjenje ptici Gospoda Boga, što je bilo jedno od brojnih imena ove žune. Džim Taner je kasnije doktorirao na belokriloj žuni, i do kraja karijere (umro je 1991) ostao najveći živi stručnjak za jednu neživu vrstu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad