Пређи на главни садржај

Listing

Prošlog meseca, u Indoneziji je čovek stupio na Mesec - ili bar zamalo...

Foto: Birdtour Asia

Naime, Britanac Tom Gullick (levo) je broj vrsta ptica koje je posmatrao u prirodi, slobodne i nepovređene, popeo na 8900 (jeste, osam hiljada devet stotina), ili skoro 90% svih vrsta na planeti. I, treba li dodati, više no ma ko drugi, ikada, od početka sveta i veka.

Većina ptičara pravi ‘životnu’ listu, koja uključuje sve vrste ikada identifikovane žive i u prirodi (moja je negde između 600 i 700, nisam stigao da nakon puta u Indiju uporedim tamo posmatrane ptice s onim afričkim, da vidim koliko imam preklapanja). Kako ste par desetina vrsta već imali prilike da posmatrate/upoznate i pre nego ste se počeli baviti njima, otuda lista praktično nikad ne kreće od nule, što je ohrabrujuće za početnike. Isprva vaša lista brzo raste, ali kada taj tempo uspori, pridodati novu vrstu donosi sve više zadovoljstva.

Mnogi se tu ne zaustavljavu pa prave godišnje liste, liste pojedinih lokaliteta ili regiona, čak mesečne ili dnevne liste. Budući dosta globalno nastrojen, uz posebnu sklonost ka Starom svetu, ja pravim liste zoogeografskih regiona, pa sam otvorio zapadnopalearktičku, afrotropsku i indomalajsku listu (regioni).

Neki posmatrači svoju listu beleže u ključ za određivanje vrsta, tako što pored pasusa o toj vrsti upišu datum prvog opažanja, lokaciju i broj opaženih primeraka; drugi je vode u svesci, treći u kompjuteru...

Gdegod je beležili, da bi se kvalifikovala za vašu listu, ptica mora da bude dobro osmotrena i sa sigurnošću identifikovana. Mrtve ptice, primerci uhvaćeni u mrežu radi prstenovanja, u kavezu ili na TV-u ne važe. Recimo, na terenu ste sa stručnjakom za grabljivice koji tačku na nebu koju vi jedva razaznajete, ležerno određuje kao sokola lastavičara. Ako ste pticu jedva videli, te ne smatrate da biste je na osnovu toga mogli i sami sledeći put prepoznati, takvo opažanje nije dovoljno dobro da uđe u vašu listu. Ili, u grupi ste i neko pred vama poplaši pticu i identifikuje je, ali sve što ste vi videli je nešto što je mahalo krilima pre nego je nestalo – ne važi (što posebno boli ako se radi o retkoj vrsti)!

Foto: Ivan Stevović

A evo zašto treba posetiti npr. Izrael: Eilat je mesto sa veoma izraženom seobom grabljivica, roda i pelikana, tzv. migratorno “usko grlo”. Samo je teško odlučiti se…

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad