Пређи на главни садржај

Livadi marsh, Kefalonia



Popodne odmiče dok se niz serpentine spuštam ka močvari. Iza nje je kamenolom, ispred nje Argostolski zaliv, desno skupina borova, levo eukaliptusa. Posmatram sa glavnog puta. Isprva ništa pomena vredno, nekoliko malih belih i sivih čaplji, jedan vodomar… da li će mi on biti ‘najbolja’ ptica? 


Spram makijom obraslog brda u pozadini spuštaju se – krila! Jako dugačka i irazito uska (iako je moj jedini albatros bio – prepariran, u Robertsovoj kolekciji u Transvalskom muzeju, to mi je bila prva asocijacija u pogledu proporcija krila), predugačka i preuska čak i za jednog sokola – osim morskog sokola

Morski soko Falco eleonorae, copyright © Todor Todorov

Prilično retka ptica – na planeti postoji jedva oko 6000 parova, koju ja posmatram tek drugi put (prvi je bio na Sitoniji 1994). Najveći deo populacije se gnezdi po grčkim ostrvima (i još ponegde po Sredozemlju). Za razliku od drugih sokolova, gnezde se kolonijalno (grupno) i, da tu ne bude kraj, ne gnezde se u proleće, kao sve pristojne ptice, već krajem leta, da im jesenja seoba pevačica obezbedi hranu za podmladak, koji mora brzo da se razvija, kako bi se i sam zaputio na jug, na zimovanje na Madagaskaru.

Iako njega ne zanimaju barske ptice, ove reaguju na pojavu grabljivice i odjednom se, do tada naizgled pusta, močvara ispunila uskovitlanim životom. Dvadesetak sprudnika migavaca i tridesetak tankokljunih sprudnika odalo se niskim letovima, za njima preko 30 malih belih čaplji (dotle se činilo da ih je tek 5-6), pa sedam vlastelica - sve se to odjednom uskomešalo. 

Nešto kasnije, pojava eje močvarice podigla je i četrdesetak krdža (naših najmanjih plovki), dok su sive čaplje, jedna po jedna, napuštale močvaru i odletale na spavalište negde ka Farsi. Posle se u sumraku pojavila i vetruška, mužjak u lovu, pa se iz trave začulo i pućpurikanje prepelica.

U odlasku sam još jednom posmatrao morskog sokola, na suvoj grani na vrhu eukaliptusa. Prvo ga je progonila vrana, slične veličine ali je ova znatno zdepastija i masivnija, pa je pobegao pred njom da pronađe drugu suvu granu na drugom drvetu i - sleti nedaleko vetruške, dajući mi još jednu priliku za poređenje veličine i proporcija (dok stoji, upola je veći, u letu je i duplo veći od vetruške).


Jedna grmuša čavrljanka u žbunu pokraj puta… i sumrak je prešao u mrak.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad