Пређи на главни садржај

NEOTKRIVENA GRČKA: JEZERO PELIKANA


Ružičasti nesit - Foto (c) Georgos Spiridakis

Preko volana, naš pticovođa Jorgos Spiridakis posmatra blato na putu. Pa izlazi iz kola. Da nam pokaže otisak vučje šape. Pokret u krošnji kraj puta... grmuša čavrljanka koja se više skriva nego pokazuje, ali je ipak uspevamo videti. Rano je jutro aprilsko, a mi smo u planinama oko jezera Kerkini, na severu Grčke.

Malo dalje, nešto skakuće kroz krošnju kraj puta... par grmuša crvenovoljki, tipično sredozemne vrste koja ne ide mnogo dalje na sever... mužjak i ženka, iako se, karakteristično za grmuše, jedva vide u grmlju...  ipak, par metara dalje je još jedna, a potom i druga peva u kratkom i niskom  svadbenom letu (tek nekoliko metara iznad žbunja). Još se nije razvilo svo lišće, pa uspevamo i da ih vidimo – i to veoma etično, bez provociranja glasanjem s mobilnog!

Grmuša crvenovoljka (ženka) - Foto (c) Georgos Spiridakis

Pupavci... pa daurska lasta. Zastajemo da osmotrimo jezero... pa okrećemo nizbrdo, ka jezeru, gde smo bukirali obilazak čamcem... Stoj! Krupna grabljivica se nakratko ukazuje iznad grebena. Jorgos kaže da se tu u ovo dobra godine mogu očekivati mišar, patuljasti orao, orao kliktaš i belorepan. Ptica se ne pokazuje po drugi put, pa idemo sistemom eliminacije: prvi i poslednji se isuviše razlikuju, što ih s lakoćom eliminiše, pa se između druga dva odlučujemo za kliktaša.

Nad jezerom nas dočekuje druga grabljivica – crna lunja koju progoni nekoliko agresivnih morskih galebova, dok kroz plićak, pokraj puta, gaca crna roda. Nastavljamo kroz selo Kerkini sa 15-ak gnezda belih roda, izgrađenih na namenskim platformama od fiberglasa koje ih izdižu iznad vodova i predupređuju kratke spojeve, smrt ptica i ispadanje sistema. Zaustavljam Jorgosa pored jednog posebno neurednog gnezda bele rode, sa grozdovima loptastih gnezda ispod njega. To su gnezda španskih vrabaca – dva upravo čavrljaju na žici, a oko njih ima i vrabaca pokućara. Ovo rodino gnezdo ima tri sprata: u donjem, visećem, su španski vrapci, u srednjem, u samoj strukturi gnezda su vrapci pokućari, a svima iznad glave žive rode.

Crna lunja - Foto (c) Georgos Spiridakis

Ukrcavamo se u čamac i pored stubova u vodi, okićenih nizom običnih čigri (i jednom crnom, koju nisam uspeo da primetim), plovimo u susret najvećoj atrakciji jezera – nesitima (pelikanima). Prvo uplovljavamo u potopljenu šumu, dom kolonije vranaca i čaplji, čija stabla polako umiru usled branom uslovljenih prevelikih oscilacija vodostaja koje onemogućavaju da se razviju mladari na predugo poplavljenom tlu (i po pola godine, od februara do avgusta).

Nisam rekao da je jezero ujedno i nacionalni park, pa su ovakve posete ograničene propisima – u protivnom bi predstavljale divljanje i uznemiravanje ptica. Postoji svega par mesta gde je dozvoljeno uploviti pod malim gasom i fografisati ptice bez dužeg zadržavanja, pa su se i one navikle na posete. Ispred nas su veliki i mali vranci, sive, male bele i žute čaplje, te gakovi, kao i kašičari; a uz njih i pokoja senica vuga, koju, uprkos trudu, nisam uspeo da uočim u lišću vrba. Prostrano i bučno mesto i, u isti mah, neobično umirujuće, uprkos svim tim kreštavim glasovima.

Kudravi nesit - Foto (c) Georgos Spiridakis

Nastavljamo do druge kolonije, one ugroženog kudravognesita, pa stajemo kod bove koja predstavlja granicu dokle smemo da priđemo, a da ne uznemiravamo ptice. Pretnje s kojima se ova vrsta suočava danas uključuju u prvom redu baš ovo – uznemiravanje od strane turista i ribara, zatim narušavanje i uništavanje staništa, zagađivanje voda, sudare sa električnim vodovima i prekomeran izlov ribe od strane ribara, dok gnezdilišne kolonije u sredozemnim lagunama dodatno ugrožava širenje hotela i infrastrukture. No, nije sve beznadežno.

Kudravi nesit: platforma za gnežđenje - Foto (c) albicilla

Električni vodovi se mogu opremiti markerima koji ih čine upadljivijim i bezbednijim po ptice ili zakopati u zemlju, a izgradnja platformi za gnežđenje u Grčkoj, Turskoj, Bugarskoj i Rumuniji, kao i splavova u Grčkoj, Bugarskoj i Crnoj Gori je, zajedno sa uvođenjem čuvarske službe i kontrolom vodostaja, smanjila smrtnost i povećala broj uspešno izleženih mladunaca. Na jezeru Kerkini je prošle godine u 130 gnezda stasalo 190 mladunaca.

Foto arhiv (c) albicilla

Plutamo pokraj bove, posmatramo ptice koje doleću i odleću sa najbliže platforme. Kako je vodostaj nizak, izronio je temelj, tj. gomila kamenja kao veštačko ostrvo na kome stoje šipovi, pa mnoge ptice koriste tu osnovu za odmor i sređivanje perja, dok se dva metra iznad njih uveliko odvija gnežđenje. Uzevši sva jata ujedno, tog dana smo videli 250 do 300 kudravih nesita.

Krećemo natrag ka pristaništu pa zastajemo uz grupe malobrojnih ružičastih nesita, koji su ovde samo u prolazu. Privlače mi pažnju potpuno drugačijim profilom glave i bojom “vrećice” ispod kljuna (okeržuta, nasuprot narandžastocrvenoj kudravih nesita).

Nastavljamo Vitarom kroz selo i odlazimo po sitnuriju i detliće u obližnju šumu, pa stajemo na samoj obali omanje reke. Jorgos se šali: “Ako želite u Bugarsku, samo pregazite vodu.” A ptice se same nižu: dugokljuni puzić, srednji detlić, šumska trepteljka... i granična policija po prijavi zbog – špijunaže!

Ne znam koliko se sećate Plaćenika (The Expendables) iz 2010. sa Staloneom, o grupi najamnika angažovanih da obore režim u fiktivnoj ostrvskoj državi u Meksičkom zalivu? Pa Stalone pre akcije odlazi u rekognosciranje terena, a pri ulasku u zemlju, na pitanje o profesiji, odgovara: “Ornitolog”. Ta scena je omaž 30 godina starijem filmu Psi rata (The Dogs of War) sa Kristoferom Vokenom, o grupi plaćenika unajmljenih da obore režim u fiktivnoj afričkoj državi, a pre akcije, Voken odlazi u rekognosciranje terena pod maskom fotografisanja retkih ptica. Nema šta, sumnjivi smo.

Uzeli su nam isprave i tražili da vozimo za njima do graničnog prelaza gde su pogledali Jorgosove fotografije ptica i proverili pasoše u policijskoj bazi podataka... da bi nas ostavili na miru tek pošto su nam pojeli dobra dva sata obdanice (a namibijskom paru, koje je te večeri imao let za Atinu – i nerava)! I tako sam postao drugi srpski ornitolog zamalouhapšen zbog posmatranja ptica.

Vraćamo se na jezero, pokušavamo da tokom ostatka popodneva obiđemo i vidimo koliko još možemo, bolno svesni protraćenih sati. Sada vozimo nasipom i posmatramo male gnjurce i grogotovce, pa šljukarice neke... odletoše... video sam gde su sleteli... flaminzi! Daj durbin... šljukarice su sprudnici ubojice, njih pedesetak, a plamenaca (a.k.a flaminga, nikako ne “flamingoSA”) ima... 20, 30... 80, 90... 130, 140! Gacaju u dubokoj vodi, neki i plivaju, i naspram odbljesaka sunca na vodi, gotovo se i ne primećuju, dok se ne mašite dvogleda.

Plamenac - Foto (c) Georgos Spiridakis

Sa nedaleke vrbe vise dva loptasta gnezda senica vuga, ali ponovo ne vidim njihove graditelje. Čuje se visoko ci-ci-ci vodomara, ali ni njega ne vidim. Na crkvenom tornju u narednom selu je impresivno, bar tri metra visoko gnezdo belih roda... i već žurimo u hotel, da se pakujemo i što pre krenemo ka Solunu.
  

Praktikalije

Srednji detlić - Foto 
(c) Georgos Spiridakis
Jezero Kerkini se nalazi među 2000 m visokim planinama, oko 240 km južno od Sofije i 110 km severno od Soluna. U ovom nacionalnom parku zabeleženo je preko 300 vrsta ptica, a u pogledu broja prisutnih vrsta, najbolji period za posmatranje je prolećna seoba i gnežđenje, od ranog aprila do poznog juna. Sledeći najbolji period je zima, kada se desetine hiljada barskih ptica okupe na jezeru. A kada dođete ovde, možete biti sigurni da ste konačno izašli sa dobro ugaženih turističkih staza – Lonely Planet ovu destinaciju još uvek nije otkrio!

Ja sam tu bio na dobro organizovanoj ptičarskoj turi atinske agencije Natural Greece i u društvu njihovog pticovođe Jorgosa (Georgos) Spiridakisa koji živi na obali jezera, pa je specijalizovan baš za ovo područje, kao i sever Grčke. Spavao sam u udobnom porodičnom B&B hotelu Limneo u selu Hrisohorafa, čiji je predusretljivi vlasnik Nikos Galios spreman da lično posluži doručak i u četiri ujutru, ako njegovi ekscentrični gosti izraze takvu želju. Za večeru, na stotinak metara udaljenom trgu je nekoliko taverni koje pored kod nas uobičajene ponude mesa, nude i lokalni specijalitet, bivolje kobasice.

Iz Beograda do Atine leteo sam Aegean Airlinesom, iz Atine do Soluna novootvorenom linijom Ryanaira, a iz Soluna se vraćao s Air Serbia.

Više o ovom području možete pročitati ovde, ili sa istog sajta kupiti vodič Birdwatching in Northern Greece – a site guide by Steve Mills; a takođe i u nedavno objavljenom vodiču gde posmatrati ptice u Grčkoj (strana 48), u izdanju Helenskog ornitološkog društva – mimo parirne verzije, dostupnom i online kao besplatni pdf i kao aplikacija za android.

U prethodnom nastavku: Kikladi pod jedrima.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad