Пређи на главни садржај

Ptičarenje oko Floride

Već smo na Pančevačkom mostu, a još ne znamo gde ćemo. U Banat svakako.  Kako moram da se vratim do podneva, raspoloživo vreme sužava izbor: Baranda.

Ružičasti nesit na ribnjaku u Barandi, 2007, foto Pat Bartley
To je svojevrsna prestonica wetland birdinga u okolini Beograda. Naime, ribnjački kompleks između Barande i Sakula, sa preko 1000 ha, po veličini je drugi u Srbiji. Ja sam ga ‘otkrio’ pre sedam godina, mada sam i ranije tu dolazio, ali tada sam dve sezone proveo obilazeći ovo područje od jeseni do proleća i prateći seobu i zadržavanje ptica močvarica, pa tu posmatrao manja jata ždralova, kašičara, pa ražnjeve, zamalo i do deset hiljada gusaka, te po nekoliko hiljada pataka, vranaca i čaplji. Kako je krajem zime 2007. bilo napunjeno novo jezero u Barandi, za samo desetak dana našlo se sasvim prekriveno pticama na prolećnoj seobi. Tog sam proleća tu posmatrao i svog jedinog ružičastog nesita, kod nas tek retku lutalicu.

U Sakulama je jezero okruženo brojnim pecarošima
Sredina novembra je vreme sve izraženije jesenje seobe močvarica... ali, jezero u Barandi... je sada sasvim suvo, a dno poodavno ispucalo. Ne pamtim ovo mesto bez vode - kada bi u prošlosti ostajalo suvo, uvak je bivalo zaostalih barica. A sada - niti jedne ptice. U Sakulama je situacija nešto bolja i vode ipak ima, ali je neradni dan, pa je jezero okruženo brojnim pecarošima, pred kojima su se i tamo malobrojne ptice povukle podalje od obala. Odustajemo od ribnjaka, naprosto, nema svrhe.

Mladi belorepan
Skrećemo s asfalta na zemljani put koji vijuga između njiva i slatina, sada slanih starača nekadašnjeg toka Tamiša. Začudo, u njima negde ima vode, ali nigde nema barskih ptica. U niskom letu nas mimoilazi mladi belorepan; uskoro i ženka poljske eje vijuga nad tršćacima. Ova eja je retka gnezdarica, ali česta zimovalica Srbije; ujedno - prelepa ptica, ako imate sreću da je dobro vidite. Skupina stabala pokraj njive, s jedne grane visi loptasto gnezdo senice vuge, a u vrhu krošnji se komešaju konopljarke i planinske juričice. Prve se kod nas i gnezde, pretežno u brdima, a zimuju na otvorenom, često i po slatinama; ali druge su tek malobrojni zimski gosti (pošto juričice liče na intenzivnije obojene ženke konopljarki, na kraju ipak nisam potpuno siguran: iako B. ima dosta iskustva s njima i verujem njegovom instinktu, i on i ja smo propustili da primetimo odlučujuće - boju i veličinu kljuna).

Gnezdo senice vuge
Tu nas negde za zdravlje pita i predsednik lokalnog lovačkog društva. Imaju, kaže, dosta problema s lovokradicama. Od njega saznajemo i da je uprava ribnjaka u junu probila nasip koji je vodu zadržavao u slatini, u kojoj je vredna kolonija čaplji, retkih kašičara i ražnjeva, pa čak i čaplje govedarke koja se tu ugnezdila 2008, i to po prvi put u Srbiji nakon XIX veka; a sve to kako bi iskoristili prirodni pad da napune vodom jezero za sportski ribolov s dnevnom dozvolom! Sva gnezda ptica su zakonom zaštićena i sve dok traje gnežđenje (recimo, u junu) ne smeju se narušavati, pa ni izlagati predaciji lisica, jazavaca i pasa lutalica time što se usred odgajanja mladih ostave na suvom. Sa druge strane, ne vidim ni poslovnu logiku iza dopunjavanja ribnjaka zaslanjenom vodom – koliko znam (ali ribe mi nisu jača strana), šaran može da podnese izvestan salinitet, ali u takvoj vodi neće dostizati punu veličinu, što je ribnjaku, valjda, cilj. Tim narušavanjem vodnog režima su čaplje ostale bez gnezdilišta, vlasnici okolnih njiva bez prinosa, a lovačko društvo bez pernate divljači. Uz to, sva druga ribnjačka jezera su prazna, pa ni proizvodnja ribe očigledno ne ide. Žao mi što ne stigoh da odem do uprave ribnjaka, da čujem priču i iz njihovog ugla.

Veliki svračak
Nešto dalje nam prepelica prhne ispred točkova. Iako se glavnina populacije odselila, poneke se duže zadržavaju, pa čak i zimi. Na nedalekom drvetu je veliki svračak, vrsta koja kod nas dolazi na zimovanje i meni ove jeseni prvi. Neke se ptice jure u niskom letu, u visini žbunja... svraku progoni... mali soko! Taj soko se gnezdi u Skandinaviji i Britaniji, a kod nas samo zimuje; međutim, to je najmanji evropski soko, manji i od svrake, pa može da hvata samo ptice veličine vrapca i za njega je svraka prevelika. Verovatno je ona nasrtala na njega, sve dok nije izgubio nerve i pojurio je.

U obližnjoj živici se crvene plodovi šipka, koje obleću brojni češljugari i poneka zelentarka, barska strnadica i plava senica. Odjednom strka, panično uzletanje – kobac je uleteo u jato, ali i nastavio praznih kandži. Zemljani put nas, uz zaobilaženje pokoje kaljuge, zaostale od kiše pre dva dana, vodi na asfalt.

"Florida"
Post Scriptum – A kakve ovo veze ima sa Floridom? Ako je suditi po olupini nasukanoj na humku među njivama, brod Florida koji je plovio pod francuskom zastavom odveo je naše fudbalere u Montevideo. Ili bar Bjelogrlić tako tvrdi.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad