Пређи на главни садржај

Prevez

Bi-biip... još jedan prvojanuarski SMS. Zima je vreme kad sve sitne ptice koje se hrane insektima pobegnu odavde glavom bez obzira, kako ne bi izumrle od gladi. Ujedno, to je i vreme kad sva sila vodenih ptica sa severa krene nešto južnije (najčešće jugozapadnije) kako bi na nezaleđenim vodama mogla da se prehrani. Pticama ne smeta hladnoća (da je tako, ne bismo nosili jakne punjene paperjem), već što im sneg i led hranu čine nedostupnom.
Riđoglava patka. Ilustracije (4) by Szabolcs Kokay

Glavni zimski ptičarski i ptičji spektal jesu velika jata, od po više hiljada ili više desetina hiljada, koja se okupljaju na mestima pogodnim za ishranu, npr. srpskom potezu Dunava. Ni Veliko Ratno ostrvo nije izuzetak. A kako kvantitet obično daje kvalitet (jedan moj poznanik se ovoj tvrdnji svojevremeno usprotivio argumentom da tri lopate i dalje ne daju dobru ribu), u svoj toj masi počesto osvanu rariteti.


I tako sam u SMS-u kojim mi je prijatelj čestitao Novu godinu dobio i dojavu da se u jatu riđoglavih pataka uz Ratno ostrvo nalazi i jedna patka prevez. Riđoglava je u zimskim mesecima naša druga najbrojnija patka, ali prevez je uvek redak, toliko da je, uz kod nas izumrlu, a u svetu globalno ugroženu beloglavu patku (*), jedina patka koja se kod nas može videti – a da je nikad nisam i video.

Prvi januar, sedim na klupi kod 25. maja i durbinom skeniram vodenu površinu: liske, gluvare, krdže, veliki vranci, obični galebovi, ćubasti gnjurac.... nigde ni traga riđoglavim patkama u čijem se jatu zadržava taj prevez! Čitavo jato se pomerilo, možda naspram Zemuna... u svakom slučaju, ni danas je nisam video.


Vetar je već neprijatan, kao i ukus poraza pred prevezom. Dve crne patke dremaju na sred Dunava, glavama pod krilom. Šta li su...? Uporno ih pratim durbinom, pokazaće se već... Jedna podiže glavu, otkriva poduži i podeblji vrat, svetliju površ na obrazu... Uskoro poleću, pokazuju i beline na krilima... Baršunasti turpani – uvek malobrojni, ali u Beogradu redovni zimski gosti.


* Beloglava patka se nekada gnezdila kod nas. Poslednje vojvođanske ptice je 1960-ih ustrelio jedan naučnik – kako su bile toliko retke, smatrao je da treba da ih preparira (i tako, valjda, sačuva). Od tada se tek povremeno viđa. Kod Ratnog ostrva je poslednji put posmatrana pre dvadesetak godina. Sredinom 1990-ih je neki krivolovac na Južnoj Moravi ubio jednu, da završi u loncu. Pre par godina su dve opažene kod Subotice. I ovim sam, manje-više, sumirao sva opažanja u Srbiji u poslednje dve decenije.

Neke od pataka koje se vidjaju uz VRO:

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad