Пређи на главни садржај

Jovanjski zapisi

Ne pamtim da sam za Jovandan sedeo kod kuće.

Upoznali smo se, verujem, u junu 1991, u vratima Akademskog kajak kluba čiji je član bio bezmalo isto onoliko godina koliko sam ih ja imao. Klub je bio smešten u baraci, koje više nema, u marini, koje praktično više nema (kažu, u aprilu sledi konačno iseljenje svih onih koji, zgaženi točkovima „progresa“, neće više sebi moći da priušte povratak u nju). Bio je 20 godina stariji, ali, kao profa fizičkog u Prvoj gimnaziji, Gane je duhom bio kudikamo mlađi od mene.

Mislim da mi je postao suveslač 1996, možda i nešto ranije. On mi je otkrio nautiku i sport. Ja sam njemu otkrio neke skrovite rukavce, prirodu i ptice. Skiper, gimnastičar, skijaš, teniser, maratonac i kajakaš, uvek je veslao pogleda uprtog u štopericu, u pokušaju da nadmaši samog sebe.

A onda je stekao suveslača  koji bi svako malo spustio veslo - očekujući od njega da, uprkos struji, kanu održi na istom kursu - i mašio se dvogleda. Koga ne možeš pobediti – pridruži mu se, pa je i sam počeo da nosi dvogled na veslanje i uživa u grogotovcima, belorepanima i vodomarima.

Par godina kasnije, 1998, postao mi je i kum. Naravno, pitao sam ga da mi bude kum – u kanuu. Rekao je: „Da li si dobro razmislio?“ „O čemu, ženidbi ili kumstvu?“ „I jednom i drugom.“

Na venčanju sam nosio njegovu leptir mašnu oko vrata, istu onu koju je nosio na svom venčanju. Naravno, Gane ne bio Gane da me usred žurke svadbene nije pitao: „Ti se ne bi ljutio da sada odgledam koji set Monike Seleš?“

Delili smo zaveslaje i reku koja je tekla kroz obojicu. Delili smo kiše i zimske magle na Dunavu. Pramcem bi razbijali led u rukavcima - više smo voleli da veslamo zimi, kada bismo, u dvomilionskom gradu, imali čitavu reku samo za sebe. Nismo previše pričali. Voleo sam da sa njim ćutim.

Pretpostavljam da je tajna ženskog prijateljstva – neko s kim ne zatvaraš usta. Tajna muškog prijateljstva je – neko s kim nemaš potrebe da otvoriš usta.

Pre dve godine je istrčao svoj poslednji, Praški maraton. Pre godinu dana je umro. Nisam mogao da verujem – bio je toliko mlađi od mene. Danas mu je slava, Sveti Jovan.

Neka ga Dunav nežno ljulja.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad