Пређи на главни садржај

Sezona ljubavi do smrti

Sada je vreme da mlade ptice napuste gnezdo. Neretko su sposobne za let, ali se loše prizemlje. Treba im malo vremena da dođu sebi i pokušaju ponovo. I tada naiđe zabrinuti ljubitelj ptica i svojom ljubavlju im presudi.

Ovaj ptić je u najboljoj nameri bio odnesen kući nalazača. Posle nekoliko sati je u još boljoj nameri ostavljen na krovu kuće, odakle se skotrljao u oluk, s fatalnim posledicama.

Svakih par dana dobijam poziv sa pitanjem tipa: Pronašao sam mladu pticu i doneo je kući, šta da radim s njom? Većina takvih slučajeva završi se uginućem ptice. Ma koliko to želeli, nikako ne možete biti bolji roditelji od onih pernatih.

Ostavite mladunce pravim roditeljima na brigu! Iako se kriju od vas, oni su uvek negde u blizini.

Par saveta na koje treba obratiti pažnju, ili zašto da ne uzimate iz gnezda ispale ptiće:

1. iako izgledaju bespomoćno i napušteno, roditelji ptića su u blizini i nastaviće da vode brigu o njima – najbolje ih je ostaviti tu gde su!

2. postoji mogućnost da se ptići nalaze na nekom rizičnom mestu, izloženi mačkama, psima, drugim pticama i ljudima... u tom slučaju, stavite ih u neki najbliži zaklon – žbun, drvo, zaklonjen kutak bašte itd.

3. ptići mogu izgledati trapavo i povređeno iako to nisu... kod mnogih vrsta oni napuste gnezdo dan/dva pre nego što mogu da polete.

4. ukoliko je ptiče goluždravo, slepo itd., premlado je da bi preživelo van gnezda, probajte da utvrdite iz kog obližnjeg gnezda je ispalo i vidite da li možete da ga vratite...

5. ...ako ne, potrebna mu je naša pomoć! Pogledajte sledeći tekst

A ako vam po čitavu noć škripi ljuljaška, to su ptići sove utine: pročitajte ovo

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad