Пређи на главни садржај

Peti nalaz


 Gost-autor Snežana Panjković, foto (2) Slobodan Panjković

Preključe smo S. i ja brojali ptice oko Ade Huje i nabasali na onu nesreću od retkog crnog galeba Larus marinus koji se tu nakratko pojavio u oktobru, ali je potom izbegavao sve pokušaje ponovnog pronalaženja i obezbeđivanja dokazne fotografije. I dok užurbano montiram teleskop, malo ga osmotrim, a on, prokletinja, iz čista mira uzleti!! Pre nego sto sam se i mašio foto-aparata! I nestane uzvodno.

Juče sam otišao ponovo, koliko da bacim pogled, a iz iskustva tvrdo ubeđen da crnog skota neće biti. Pregledam polako reku, pomeram se nizvodno, gledam ponovo, pa se premeštam dalje, samo još barže da... eno ga! Sada stoji na najudaljenijem kraju barže.

Poučen iskustvom, više ga ne gledam, već se brže-bolje mašam foto-aparata i tek pošto sam obezbedio kakav-takav dokaz prisustva, zovem N. i S, da oni to snime kako valja:
“Ovih dana naš kolega A. uporno juri crnog galeba. Čusmo juče da je imao sreće da ga vidi, ali da mu sreća kratko trajaše - cela tri minuta. Taman se naoštrio, kad kvarno stvorenje diže krila i otplovi uz Dunav. Rešen da mu doskoči, pozvao nas je da mu pravimo društvo danas u sledećoj epizodi potrage, ali vreme beše mrko i oblačno pa nam se nešto nije išlo. Mi - moj žmu i ja. Ekipa nerazdvojna.

I danas se, s obzirom na ružno vreme, uhvatismo da sredimo neke slike i ostale sitnice, kad u neko zlo doba zvoni mobilni. Vidi, kolega A! Šta li je sad... "E, zdravo!", "Zdravo" - rečem. "Gde si?" - zbun. "Pa... tu sam... što?" "Ama, jesi li kod kuće ili tumaraš negde! Evo galeba, baš ga gledam!" - a glas euforičan, samo što me ne dohvati kroz onu slušalicu i odvuče taman na mesto događaja. "A da svratiš da ga fotneš?" – što će reći, uskači u jaknu i cipelke, grabi fotoaparat i skači na konja Brzotrza, dok galeb nije rešio da opet uhvati maglu. "Pa ne znam... ovaj..." - ali znam, kako da ne znam. Pa živa ne bih ostala da ne odem... žmu kaže (sreće moje) "Ček samo da se spremim" - i voala, krećemo na galeba!

U pola vožnje zvoni mobilni. Ko za vraga, zagurala ga u dno džepa, nema šanse da ga izvučem... nek zvoni! A već mi splašnjava oduševljenje, verovatno kolega A. javlja da je glavni junak odleteo. Možda nije, videćemo, kad smo već krenuli nema nazad.
Osmatračnica iza međunarodnog WC-a, foto albicilla
Mesto sastanka, klupa kod WC-a, tamo iza ćoška. Zvala mobilnim, kolega rekao dva puta. Šta priča bre ovaj čovek, kakav WC?! [A sve to dešava se u okviru međunarodnog WC-a.] Ja ne verujem, al’ ajd’, 'ću da nađem. Dolazimo nas dvoje nekim stazicama na ciljnu tačku, a tamo srećan lik, smrznut i veseo, gleda galeba i već zapričao šta ćemo i kako ćemo da slikamo... Pogledam ja, barža. Na barži galeb. Ma šta mi reče?! Natučem dvogled, kad ono stvarno - galeb, i to crn kao zift! Ne videsmo još takvog. Zagledam, pregledam, žmu već sklapa aparaturu da uhvati tu tačkicu od galeba što krupnije može, vreme se još više mršti. Hoćemo li išta fotografisati ili ćemo dobiti mrlje, ili će čudo od ptice opet da zbriše, ili, ili...

Škljoc, škljoc... "Ne može bolje, to mu je što mu je" - izjavljuje staloženo žmu, skida fotoaparat sa stalka a u tom trenutku onaj baksuz upravo širi moćna crna krila i poleće. "Slikaj, slikaj!" - dreknem ja gledajući kroz dvogled, okrenem se, a ono već sve razmontirano. Ih...

Kaže kolega sjajne slike (pa bolje stvarno nije moglo...), operacija uspela. Na brzinu se spakujemo, prođemo stazicom nazad do kola i krenemo svako svojim putem, s osmehom na usnama. E pa - dolijao si, gosn Crni galeb Marinus!"

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad