Ptica s naslovne strane

…ili putovanje na kraj sveta

photos copyright (c) ms. & mr. albicilla

Mimoilaženje sa konjskom dvokolicom sa bidonima za pitku vodu... Utaban zemljani put vijuga kroz otvorenu savanu s niskim trnovitim akacijama i suvom i poleglom travom u pretežno pustinjskom distriktu Kač, Gudžarat, Indija. Savanu nadleću brojna i bučna jata ždralova.

U nastavku, muljeviti sprud se proteže u nedogled, na njemu – krivokljuni sprudnik; put se sada pruža pokraj nasipa, na njemu - ćubasta ševa. Još jedna dvokolica s vodom, ovu vuku dva vola. Ostavljam akacije za sobom i ulazim u selo, podignuto na uzdignućima jedva pola metra iznad onog spruda koji plavi plima..

A selo se sastoji od šatora, velikog broja šatora od jutenih vreća, iza ograda od pruća. Čitavo sele miriše na ribu – razlog njegovog postojanja. Uz nedaleku ogradu, jedna koza se hrani ribom koja se suši duž pruća. Niti jednog drveta u čitavom selu. Put vijuga između domaćinstava obavijenih mirisom ribe, pokraj muljevitih kaljuga i poljskih WC-a u vidu izdvojenih šatora, pokraj dece koja se jure u igri, još jedna dvokolica, ovu vuče magarac i natovarena je velikom ribarskom mrežom i – kraj.

Kraj puta. Kraj sela. Kraj sveta. Pred nama je prostrani muljeviti sprud i, daleko na horizontu, more.

Arabijsko more. Izmedju mora i sela, na sada suvom sprudu kojim šetaju glabeovi i čaplje, leže na bokove polegle ribarske barke i čekaju plimu. Kako je Indija centar prljave i po zdravlje radnika opasne industrije reciklaže brodova u staro gvožđe, ovdašnji čamci imaju čudna imena i još čudnije luke pripadnosti. Preda mnom je jedan iz Paname. Naime, svi odreda su nekadašnji čamci za spasavanje s velikih brodova, adaptirani u ribarske barke koje na ovom sprudu cekaju plimu.

Pretražujem dvogledom sprud, okružen radoznalom, stidljivom i kikotavom decom. Šta taj čudni stranac traži usred njihovog jutenog sela?

Zaista, šta ja tu uopste tražim? Krabara. Neobičnu belo-crnu šljukaricu veličine vivka, koja bi trebala da se sa nailaskom plime približi selu i ukaže u vidnom polju dvogleda. Izgleda da sam imao netačnu informaciju o nailasku plime, u jedan sat. Došao sam dva sata ranije, sve pregledao – bez uspeha, pa otišao do obližnjeg đainističkog hrama, ne bi li plima stigla, no, do povratka u selo, ni traga napredovanju mora. Pretražujem široku plažu, čamce u daljini i bele tačkice među njima… Haglinovi galebovi, debelokljune čigre…. Ni traga krabaru, koji je i inače stidljiva ptica, sklona da uzleti i pobegne. Pešačim duž plaže, osmatram povremeno, šatori, galebovi, riba, psi, magarci, ribari, i tako u nedogled. Ali krabaru ni traga.

Krabara nikada nisam video, a to je već desetak godina stara fascinacija, iz vremena kada sam živeo usred Afrike, na rubu Kalaharija - do najblizeg mora 1000 km na jednu i 1500 km na drugu stranu, i video krabara na naslovnoj strani časopisa Africa Birds & Birding, slikanog na nekoj plaži u Mozambiku. I od tada ga želim.

Kada sam se pre nesto više od godinu dana obreo u Indiji, bio sam mu prilično blizu, i neki učesnici ptičarske konferencije su ga tada i videli. Sada sam svom vodiču, Čiraku Solankiju, rekao da želim da ga vidim, a on hrabro zanjihao glavom na indijski način i rekao, moguće je.

I sada stojimo na plaži ispred koje nema mora, udišemo vonj usoljene ribe i pretražujemo najmanje kilometar širok sprud, gde je nekad bilo more. Pa presušilo. Čiku pobedonosno podiže pesnicu, kao, vedeo je krabara. Prilazim, pokazuje mi udaljene bele tačkice, koje nikako ne mogu da razaznam. Pitam, jesi li sigran, on kaže, nisam sasvim, ali mislim da jesu. Gledam ponovo tačkice i mislim, do te mere ih ne razaznajem da uopšte ne mogu u listu da upišem da sam ga posmatrao. Šta sam to video? Belu tačku u daljini?

A onda se bele tačke pomeraju, razmiču, koračaju… jedna isteže dugi vrat – velika bela čaplja. Druga spušta nadole crnu glavu i vrat – orijentalni ražanj. Ni blizu krabaru (pitam se da me nije Čiku namerno slagao, da me oraspoloži). Kakobilo, svog krabara ni sada nisam pronašao.

No, kao što to iskusni odavno znaju, nije uspeh nagrada za delo, već ono skriva dublji smisao u sebi. Možda je smisao skriven u selu na kraju sveta, ni na kopnu, ni na moru? A možda sledeće odredište treba da mi bude ona plaža u Mozambiku?

I za kraj, na pozivu na Global Bird Watchers' Conference 2012 autor se najljubaznije zahvaljuje vladi indijske države Gudžarat i Turističkoj korporaciji Gudžarata.

J-E-L-E-N!!!

Jašta. Jelen. I to ne pivo...

Januarsko sunce, niotkuda vetra, gole njive, vozim nasipom, otvorenih prozora, osmatram ptice. Ne znam niti kuda put vodi, osim da je pretežno zapadno, ka Dunavu, ka ritu... Nad njivama, graciozni pepeljastosivi mužjak poljske eje.

Strnadica žutovoljka (c) Szabolcs Kokay

Golo granje i zaostali plodovi šipka privlače barsku strnadicu i poljske vrapce. Nešto kasnije, još jedna strnadica, žutovoljka...

 Sada vozim uporedo s rukavcem: mali gnjurac, velika bela čaplja, brgljez, jato češljugara, među njima i nekoliko zelentarki... Na pecaroškom molu mi pozira vodomar – a ja mogu da ga fotografišem jedino mobilnim...

Niz šarmantnih kućica među topolama. Izdvaja se jedna sa raskošnim trščanim krovom, pozelenelim od mahovine... Samo nedostaje tabla “The Prancing Pony“.

Pokret iza kuća... krdo... rogato! Desetak mužjaka! Jelen, šinko, jelen! Moji prvi jeleni ikada! 

Nova godina počinje novom vrstom na životnoj listi. Kada ste poslednji put neku vrstu videli po prvi put?

Post festum: kasnije se u lokalnom restoranu (odličan paprikaš) raspitujem o jelenima i rezervatu Gornje Podunavlje. Ne znaju baš za rezervat, ali znaju da je to čuveno lovište, i Titova lovačka kuća je blizu...

Bazanje po decembarskoj magli

Ne znam šta rade ti nesrećni nazovi-meteorolozi: nekoliko dana vremenskih prognoza, pa čak i ona u vestima u 11 prethodne večeri, sve su sugerisale hladno jutro, pa kasnije skoro 10 stepeni i – sunčano! Uprkos tome, temperatura je i dalje uporno ispod nule, po granju je inje, a magla može nožem da se seče. Naravno, pošao sam u – ptičarenje, pa mi je pogled na maglu (u maglu? svakako ne – kroz maglu, to nije bilo moguće) izmamio nekoliko lepih misli na temu nazovi-stručnjaka koje iz puke uljudnosti neću podeliti s vama.

Kola poskakuju zemljanim putem, pokraj koga me dočekuje barska strnadica, na niskoj grani... pa izvodi pravi ples, trzajući bočno repom i potom brzim koracima u stranu prateći svoj rep.

Mišar na njivi, mišar na žbunu..., mišari su bili najupadljivije ptice. Veći broj ovih ptica iz severnih zemalja dolazi da kod nas zimuje, ali se potom i vraćaju kući, ne ostaju kod nas da iz’edu sve fazane, začiće, lanad, prasiće, lovački podmladak i šta li već ne...

Kafa u maglom obavijenom šumarku, uz dva velika detlića zabavljena uzajamnom jurnjavom, pa potom obijanjem kore u potrazi za zalogajem, i neobično crrrrrrr – tri brgljeza kako pretražuju nedaleke krošnje.

Labudovi grpci na svojoj bari i velike bele čaplje u letu kroz maglu, desetak plovki krdža, zavodljiva lepota inja na krošnjama vrba – tj. zavodljiva iz tople čaure automobila.

Ptica na onižoj grani, manja grabljivica sivih leđa i bezmalo narandžaste zadnje strane vrata – neodoljivi mužjak malog sokola, baš dugo pozira. Taj mališa kod nas dolazi na zimovanje, inače je severnjak, i ovo je prvi koga ove zime vidim.

Krupne ptice u letu kroz srebrno testo.... mišari? Ne, dva gavrana. U obližnjem gaju šljivciga pada – kiša! To se inje na granama topi jer je temperatura stidljivo premašila nulu, pa pada poput kiše, a takav je i zvuk kapljica na opalom lišću. Kiša, ne iz oblaka, već iz krošnji.

Jato od stotinak češljugara, desetak zelentarki, uz njih i pokoji poljski vrabac... i mali soko ponovo! Sada sleće na zemlju, gleda me neko vreme, pa odleće, pokazujući karakterističnu siluetu i način leta.

Za kraj, u krošnji pokraj puta jedna vetruška kojoj je hladno, pa je nadigla perje da u njemu zarobi što više vazduha, termoizolacije radi. I magla.

Mrzim maglu.

Three nuances of yellow or longing for the South

Photos & translation © Ksenija Putilin

A few cars move through the first cold of November over yellow grasslands (and it was only a day ago that I had had coffee in the warmth of an Indian summer sun), mottled with wooded hills of planted conifers. The Lada Niva heading the convoy stops, followed by all of the vehicles behind it, and twenty-odd ornithologists from the area between the Macedonia and Slovenia busily search the gloomy sky.

These participants of the BirdLife workshop Wings Across the Balkans, have entered Ovche Pole, in the North-East of Macedonia – you have never heard of this place, unless you have relatives there. This is my first time here as well, after at least a decade of legends about it.

Ravens over the nearby hill, then a Common Buzzard and … the reason we stopped, the rare Eastern Imperial Eagle soars over the hill (If I had an eagle's wings, I would rise and fly with them, To our own shores, to our own climes,…) and lands on top of the hill. This is one of the best and most exclusive eco-touristic destinations in the entire Balkans. On the other side of the hill we spot two more Imperial Eagles, before the cold forces us back into the warm cocoons of the cars, where we quietly but quickly hear:

Across the dark and dusty plain
Where scars of old dry rivers run…

A little later, not far from the road we spot a couple of eagles. The cars screeching to a halt almost cause a traffic jam – or would have caused it had there been any traffic. Some of the ornithologists in the group are seeing these birds for the very first time. Within 45 minutes we’ve watched as many Imperial Eagles as we have in the whole of Serbia.

A narrow asphalt road across the dry grass ahead of us… a large falcon! All of the cars stop, I am watching something that at first looks like a Peregrine Falcon, but it hides its tail away from me too quickly and flies off. Other people’s opinions have swayed towards the much rarer Lanner Falcon but they too saw too little of it. In consolation we get a Saker Falcon and this one shows well.

The local road meanders through highland and ends in an almost deserted village of dilapidated and aging houses. We stand on a bridge over a smallish river, banks decorated with gloriously yellow leaves through which a Wren moves like a mouse (it’s the same Wren as the one from the story where it became the king of birds for riding upon the shoulders of the eagles...). We watch and wait. Ultimately we are rewarded with a Golden Eagle on the hill! …then another one, and another one, a total of three different birds.

Well frozen but smiling we get back to our cars …

…Towns asleep by empty roads
Churches rise from crooked roofs…

Nowhere in Serbia can you see an Imperial and a Golden eagle in the same habitat on the same day. The threatened Saker Falcon is holding up relatively well, but I can’t remember the last time someone saw a Lanner Falcon – nor have I ever watched it in Serbia (hmmm…maybe not even in Europe). I make this comment to a Macedonian colleague who says: “Maybe we are spoiled – we are out in the field there every weekend”

The flames are in the fireman's eye
Orange in the engines glow
Gleaming pistons whirling cranks
Wait for dawn the rooster's crow

More about the workshop here